O nabavi svakog novog oružanog sustava naširoko se raspravlja i u domaćoj, a čak još i više u javnosti u susjedstvu. No ta skupa „utrka“ u naoružanju se više čini kao prevladavanje trauma iz prošlosti – na obje strane.

Potpisivanje ugovora o nabavi i prelijetanje dva francuska zrakoplova tipa Rafale nad Zagrebom je opet raspirilo maštu „stratega u papučama“ s obje strane granice. Po kavanama i kafanama se naveliko raspravlja o brzini, manevarskim sposobnostima, paleti naoružanja… Hoće li hrvatski Rafale biti bolji od MiG-a 29 kakve ima Srbija? Doduše zračne bitke se u današnjem dobu raketa najčešće svode na točkicu na radaru.

U vojsku se doista ulaže sve više s obje strane granice, a i na usporednom popisu Global Firepower, koji analizira čitav niz faktora: od tehničke opremljenosti do financijskih izdataka, obje se zemlje uspinju na ljestvici: Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je smještena na 60., Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto. Već je i to argument i službenom Zagrebu i Beogradu kako je „sveta domoljubna dužnost“ odobriti sve veće vojne izdatke.

Po statistikama organizacije SIPRI, Hrvatska je 2013. za vojsku potrošila 837 milijuna dolara (1,6% BDP-a), najnoviji podaci govore o 1.035.000.000 dolara (1,8%). Kod Srbije je to teže reći jer nije praksa da baš svi vojni izdaci prolaze kroz tamošnji parlament. Ali Štokholmski mirovni institut polazi od pretpostavke kako je Srbija 2013. potrošila 836 milijuna dolara (1,9% BDP-a), a trenutno kalkulira s milijardom i 121 milijun dolara (2,1%).

I takvi astronomski izdaci ostavljaju dubok dojam na naše „stratege u papučama“. Tim više što zaboravljaju kako su vojni izdaci (ponekad čak i u jednoj Njemačkoj) pravi Eldorado korupcije i nepotizma gdje će novac otići baš svugdje osim na novo oružje, a barem u tome na Balkanu ima vrhunskih specijalaca. Povrh toga, golem dio onoga što se teoretski računa kao vojni izdatak u Hrvatskoj odlazi i kao mirovina ratnim veteranima. U Srbiji je još gore: procjene govore kako dobra polovica vojnog proračuna odlazi na plaće i davanja, a zbog nacionalne pripadnosti velikog broja nekadašnjih časnika JNA, opet je bila Srbija mjesto kamo su se naselili nakon raspada Jugoslavije i gdje primaju mirovine – mada nerijetko žive u upravo jadnim uvjetima.

Utoliko je i kod nabave novog naoružanja teško reći, je li važniji vojni – ili politički i psihološki argument traume posljednjeg rata. Hrvatska je neosporno krenula u rat opremom iz Tehničkog muzeja i fundusa Jadran filma iz partizanskih filmova. Dalek je put od poljoprivrednih zrakoplova i bojlera s eksplozivom do, ako hoćete; ovih Rafalea.

Trauma u Srbiji je zapravo istog korijena: JNA je nekoć glasila kao jedna od najvećih vojnih sila Europe, ali joj je veliki problem bila već i jedva naoružana, ali odlično organizirana teritorijalna obrana Slovenije. Teško se može osporiti činjenica da je i Slobodan Milošević „pao“ ne zato jer je poveo čak četiri rata u bivšoj Jugoslaviji, nego zato jer je u sva ta četiri rata zapravo doživio poraz.

Je li to “prava” utrka?

„Ponos” i „sramota” su bitni elementi ove nabave oružja, ali tu ostaje najvažnije pitanje: motiva nekakve „utrke”. Dok je utrka u naoružanju velesila u doba nekadašnjeg Hladnog rata bila utemeljena u, kako se duboko vjerovalo; jednog dana neminovnom vojnom sukobu Istoka i Zapada, kod Srbije i Hrvatske se to jedva može reći.

Teško da itko u Srbiji – i pogotovo tamošnjem državnom i vojnom vrhu, čak i nakon „kile belog“ ozbiljno opet razmišlja o granici „Virovitica-Karlovac-Karlobag“. S hrvatske strane je pak nekakav osvajački sukob prema Srbiji – doslovce nezamisliv.

Nikad ne reci “nikad”

No koncem osamdesetih prošlog stoljeća se u Jugoslaviji mnogo toga činilo „nezamislivo“, a sve oštrije nacionalističke riječi koje se opet čuju u Bosni i Hercegovini bolno podsjećaju na te dane. Je li ponovno zamisliva „pomoć golorukom narodu“ u susjednoj državi? Sarajevo je doista u potpuno drugoj ligi kad je riječ o izdacima za naoružanje: SIPRI evidentira da tamo izdatak za vojsku proždire 168 milijuna dolara (0,9% BDP-a) što je dovoljno za 121. mjesto svjetske ljestvice. Službeni Beograd tvrdi kako „nikad nije“ sudjelovao čak ni u prošlom pokolju koji se zbivao u BiH, a što se tiče Hrvatske: ne samo što je čak i Tuđman shvatio kako ga je skupo koštalo popuštanje interesima tadašnje „hercegovačke frakcije“ u HDZ-u uplitanjem u susjednu državu, nego bi za današnji Zagreb takva intervencija bila doslovce političko samoubojstvo.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

You May Also Like

Potvrđena optužnica protiv bivše ministrice u Vladi KS Amele Dautbegović

Općinski sud u Sarajevu potvrdio je optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv bivše…

Mlada Slovenka umrla nakon vakcinisanja Johnson&Johnson

Mlada Slovenka umrla je od posljedica moždanog udara manje od dvije sedmice…

Dodik: Nemam ništa protiv džume

Zašto su Ivanić, Čović i Dodik ugovor Islamske zajednice s državom BiH…

Za Novalićev zakon nema potrebne većine: Novi porezi za građane FBiH neće (još) biti usvojeni

Prijedlog Zakona o porezu na dohodak i prijedlog Zakona o doprinosima neće…