Jasmila Žbanić svojom dobrudušnom, ali naivnom i ne baš promišljenom izjavom vjeruje da bi prikazivanje njenog filma moglo, ni manje ni više nego „završiti rat“, misleći pri tom na simboličke ratove u usijanim glavama u regionu, preispoljno u Srbiji.

Piše: SENAD AVDIĆ

Prošle nedjelje su jedna nevladina organizacija i pojedini neovisni mediji u Srbiji pokrenuli kampanju u kojoj su zatražili od rukovodstva Radiotelevizije Srbije da što je moguće prije prikažu film „Quo vadis, Aida“ Jasmile Žbanić. Povod su bile tri velike nagrade koje je na svečanosti u Berlinu film dobio tokom izbora za najbolje evropske filmove u minuloj godini.

Dodatno je cijelu priču podstakla i atmosferu u javnom prostoru dovela do usijanja sama Jasmila Žbanić kada je u razgovoru za jednu beogradsku televiziju kazala da bi prikazivanje njenog filma na RT Srbije bilo značajno za nju i dragocjeno za javnost u Srbiji. Dodala je da bi prikazivanje „Aide“ na javnom servisu Srbije predstavljalo „završetak rata“.

Promptno joj je dogovorio pisac Muharem Bazdulj, član Upravnog odbora RTS-a. On je rekao da je rat na prostoru bivše Jugoslavije okončan prije 26 godina potpisivanjem sporazuma u Daytonu i Parizu. Bazdulj je odbacio bilo kakvu mogućnost uplitanja Upravnog odbora čiji je član u uređivačku politiku televizijskog Javnog servisa Srbije. Podsjetio je da „Upravni odbor bira urednike, ali im se ne miješa u posao“. Usput je utvrdio da u Srbiji postoji mnogo veća tolerancija za kulturne i umjetničke projekte iz regiona nego što važi obrnuto.

Na kraju je Bazdulj pokazao vjeru da će se „Quo vadis , Aida“  prikazati na RTS-u, kao što je, objasnio je, i prošlogodišnji najbolji evropski film i dobitnik Oscara danski „Another round“ prikazan nekoliko mjeseci nakon dodjele svih mogućih priznanja. Ima tu tek jedna sitna razlika između ova dva filma i njihovog tematsko-umjetničkog ključa i recepcije: niko, naime, uoči prikazivanja danskog filma „Još jedna runda“ nije po zidovima škrabao murale sa antialkoholičarskim porukama tipa “Votka ubija“ ili“ Reci ne cirozi“, za razliku od onih raspomamljenih huliganskih kampanja kojima se negira pravosudna i umjetnička istina o srebreničkom genocidu.

Jasmila Žbanić svojom dobrudušnom, ali naivnom i ne baš promišljenom izjavom vjeruje da bi prikazivanje njenog filma moglo, ni manje ni više nego „završiti rat“, misleći pri tom na simboličke ratove u usijanim glavama u regionu, preispoljno u Srbiji. Nijedan film niti bilo koje drugo umjetničko djelo, na žalost nije u stanju, nema tu snagu da samo za sebe i po sebi zaustavi ili završi ratove. Kao što je lišeno mogućnosti da ih pokreće. To nije zadatak umjetnosti.

Recimo, bilo bi veličanstveno da je briljantni film „Deveti krug“ režisera Franca Štiglica, također nominiran za Oscara prije ravno 60 godina, koji se bavio zločinima u koncentracionim logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, za sva vremena protjerao sa ovih prostora ideju i mogućnost otvaranja novih logora, ubijanja civila, masovne masakre. U svaku kuću u bivšoj Jugoslaviji Štiglicov je film preko televizijskih ekrana skoro redovno, jednom godišnje ulazio, pa smo ipak tridesetak godina nakon njegovog snimanja dobili Omarsku, Keraterm, Manjaču, Loru i na kraju zločin svih zločina – genocid u Srebrenici. Nisu ni filmovi „Život je lijep“ Roberta Benignia niti Spielbergova „Schindlerova lista“, kao ni  „Saulov sin“ Lasla Nemesa, sva tri nagrađena Oscarima, trajno ugasili vatru neofašizma i neonacizma u Italiji, Njemačkoj, Mađarskoj….

Kada Muharem Bazdulj govori o autonomiji urednika RT Srbije da sami uređuju i kreiraju program, bez utjecaja politike, od te njegove tvrdnje samo je neuvjerljivija ona druga da on kao član Upravnog odbora RTS-a utječe na izbor i menadžmenta i urednika te medijske kuće. Utječe, kao i drugi članovi tog tijela, dakle na papiru i u vlastitim uobraziljama. Taj posao, postavljanja šefova i drugih funkcionera u javnim preduzećima, pa i na RTS-u, privilegija je u Srbiji samo jednog čovjeka – njenog predsjednika Aleksandra Vučića  i monopol samo jedne stranke – Srpske napredne stranke. Niti su Bazdulj i kolege iz Upravnog odbora birali aktuelnog direktora RTS-a (Dragana Bujoševića) niti ga mogu smijeniti sve dok on on igra kako mu se svira i postupa po naređenju. I na mnogo marginalnije, neutjecajnije funkcije Vučić instalira svoje provjerene ljude. Kakve su posljedice te partokracije svi su se mogli uvjeriti ovih dana tokom kolapsa elektroenergetskog kompleksa Srbije. U upravnim odborima i menadžmentu tamošnje Elektroprivrede sjede također neki pravovjerni, zaslužni ljudi, lojalni vođi poput Muharema Bazdulja iz Upravnog odbora RTS-a.

Ali vratimo se na mogućnost da film „Quo vadis, Aida“ nakon eventualnog emitiranja na RTS-u iznenada pokrene val kolektivne katarze, probudi masovnu empatiju prema žrtvama, radikalno promijeni odnos prema ratnim zločinima. Treba svakako podsjetiti da je prije jedanaest godina Radio-televizija Srbije noć uoči komemoracije žrtvama genocida u Potočarima emitirala dokumentarni film „Srebrenička polja smrti“ snimljen u vlastitoj produkciji. Film je na izvanredno upečatljiv, profesionalan, autorski zreo način svjedočio o jezivim događajima iz prve polovine jula 1995. godine. Boravio sam nakon emitiranja „Srebreničkih polja smrti“, 11. jula 2010. u Potočarima gdje sam sudjelovao u jednoj televizijskoj emisiji. Razgovarao sam tada sa dosta ljudi, uglavnom onih koji su se okupili da oplaču ili sahrane svoje najmilije i nisam čuo nijedan glas koji je imao i najsitniju primjedbu na namjeru, profesionalni i umjetnički dignitet ovog izuzetnog dokumentarca.

Šta je i koliko promijenio taj film u recepciji, boljem i potpunijem razumijevanju srbijanske javnosti zločina u Srebrenici? Najblaže rečeno, nije učinio previše. Pogotovo nije ubrzao simbolički kraj rata o kojem je govorila Jasmila Žbanić. 

U vrijeme prikazivanja dokumentarca „Srebrenička polja smrti“ na čelu RTS-a je bio direktor Aleksandar Tijanić, a u upravnom  odboru nije bilo mjesta za književnike i publiciste kalibra Muharema Bazdulja. Naravno da je i tada politika odlučivala o upravi i menadžmentu Javnog televizijskog servisa, ali to je radila politika koja je ipak nešto malo drugačija od ove današnje vladajuće garniture u Srbiji. Državu su vodili ljudi koji su dvije godine ranije uhapsili i izručili u Haag Radovana Karadžića, a tri godine nakon toga i glavnog osumnjičenog za genocid u Srebrenici Ratka Mladića.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

You May Also Like

Jusuf naručio likvidaciju poznanika za 20.000 maraka

Kantonalni sud u Zenici potvrdio je optužnicu protiv Jusufa Mevića Juke i…

Forto povećao plaću direktorici Zavoda Belmi Barlov. Zašto?

Iako je još u maju prošle godine Belma Barlov imenovana za v.…

U Bosni i Hercegovini prosječna neto plaća 1.042 KM

Prosječna mjesečna isplaćena neto plata u Bosni i Hercegovini u decembru prošle…

Parlament BiH: Predat zahtjev za nižu stopu PDV-a na određene namirnice

Poslanici SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH predali su danas u…