Žene je silovao i masakrirao, a prema vlastitom priznanju ubio je oko 60 ljudii

20
Stole je prema vlastitim tvrdnjama ubio oko 60 ljudi

Vjerovatno ste nekad u životu pogledali film o serijskom ubicu ili čuli za takve slučajeve u stranim državama. Ipak, mali broj ljudi je svjestan da je i prostor bivše Jugoslavije dao čitav niz masovnih ubica, koji su počinili mnoštvo monstruoznih zločina.

Jedan od najzloglasnijih među njima bio je Miodrag Stole Trifunović koji je zbog opčinjenosti njegovim likom i djelom dobio nadimak Džek Trbosjek.  Stole je još u mladosti postao fasciniran pričama o njemu, a ujedno je obožavao Balzacovu knjigu “Golicave priče” u kojoj su mu bili fascinantni pohotni likovi.

Stole je svoje zločine činio pred sami početak, tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata kada je konačno uhvaćen.

Trifunovićev razvoj u ubicu i monstruma započeo je još u njegovom djetinjstvu. Majka mu je trpila uvrede i zlostavljanja od strane oca.  Njegov otac je držao poznatu obućarsku radnju, ali je bio alkoholičar i razvratnik. Najbizarnije je što je u kuću dovodio žene sumnjivog morala i tjerao svoju suprugu da mu pjeva dok ga žene seksualno zadovoljavaju, što je i Stole morao pratiti. Tada je evidentno razvio i mržnju prema ženama.

Svoj prvi zločin Stole je počinio kao petnaestogodišnjak, silovao je 12-godišnju djevojčicu.

Nakon toga, pošto se Trifunovićeva majka razvela od njegovog oca, preselili su se u Beograd, gdje je počeo da ostvaruje svoju fantazije. 

Monstruozni zločini

Trifunović je sopstvene bolesne nagone zadovoljavao u prepunim tramvajima time što je djevojke hvatao za grudi i stražnjicu. Neposredno pred početak Drugog svetskog rata, u večernjim satima, predstavljao je strah i trepet za parove koji su ljubavisali po beogradskim parkovima. Poslije višesatnog praćenja prvo bi im se nečujno prikradao, da bi potom gvozdenom šipkom onesvješćivao mladiće, a njihove djevojke silovao. Odmah nakon položene mature Stole Trifunović dobio je poziv za služenje vojnog roka. Dug otadžbini, prema odluci vojnih vlasti, trebalo je da odsluži u rodnom Nišu. Zanimljiv je podatak da je još tokom školovanja pasionirano sakupljao sve što je na srpskom jeziku bilo objavljeno o Džeku Trboseku. Trifunović se divio Trbosekovoj snazi, inteligenciji i snalažljivosti, kao i dvostrukom životu koji je vodio. Tada je odlučio da nadmaši svog idola. U tome je, kako se docnije ispostavilo – i uspio. 

Trifunović nije vodio dvostruki, već trostruki život! Poslije oslobođenja, kao građevinski preduzimač, Stole Trifunović imao je pune ruke posla. Trebalo je sagraditi ono što je u periodu od 1941. do 1945. bilo srušeno. Stole je pored sređivanja gradske infrastrukture pažljivo pripremao i zločine po kojima će docnije dugo ostati upamćen.

Mjesec dana prije početka svojih manijakalno-ubilačkih pirova iz stana pozorišnog i filmskog glumca Milivoja Mavida Popovića ukrao je periku, brkove, bradu, odijela i specijalne umetke za popunjavanje obraza. Zahvaljujući tim rekvizitima skoro godinu dana navodio je na lažne tragove tadašnje operativce Povjereništva za unutrašnje poslove grada Beograda.

Prvo ubistvo izvršio je 31. januara 1948. oko 21 sata. U službenoj bilješci operativac za krvne delikte zapisao je:

– Dana 1. februara 1948. godine nađen je ženski leš u jednom od nedovršenih paviljona u Cvijićevoj ulici. Ustanovili smo da je žena stara oko 33 godine. Na njoj je pocijepano rublje. Žrtva je najprije silovana, a zatim zadavljena, što tragovi na vratu jasno pokazuju. Po zgrčenim rukama i povredama na njima da se zaključiti da se između žrtve i ubice vodila očajnička borba.Daljom provjerom utvrđen je identitet žrtve. Bila je to trgovačka radnica Milka K., majka dvoje maloljetne djece. Njeno tijelo rano ujutru prvi je primjetio neki sakupljač otpada. Milkin suprug bio je ubijeđen da mu se žena zbog čišćenja i sređivanja radnje zadržala.

 Dvadeset dana kasnije Stole, koga je narod u međuvremenu prozvao fantom, masakrirao je 22-godišnju Slavicu Trifunović. Njeno unakaženo tijelo spakovao je u dvije vreće i bacio u Savu. Jednu vreću izvukao je iz vode penzionisani željezničar, inače strastveni ribolovac Čeda Savić. Prema izvještaju iz prosekture, žrtva je najprije silovana pa potom zadavljena. O nestanku svoje sestre policiju je obavijestila Seka Trifunović, radnica koja je sa suprugom živjela u Zemunu. Provjerom u rejonu u kojem su Trifunovićevi stanovali utvrđeno je da je sestra ubijene Slavice veoma prijeke naravi, sklona svađi i tuči, za razliku od njenog muža, poslovođe uglednog građevinskog preduzeća, koji je, prema riječima njihovih komšija, bio izuzetno miran i povučen čovjek, spreman da im u svakom trenutku priskoči u pomoć. Docnije je za komšije, kao i za policiju, veliko iznenađenje predstavljala činjenica da je taj mirni, tihi i dobri muž, koga je supruga često zlostavljala i koga su molili da im u kasnijim večernjim satima sačeka i doprati žensku čeljad do kuće, da ne bi „nabasale na tog užasnog manijaka”, bio niko drugi do fantom – Miodrag Stole Trifunović!

Poslije hapšenja, kad je saznala za zločine koje je počinio, Seka je podnijela zahtjev za razvod braka. Začuđenim isljednicima još je dodala da ga je tukla zato što je u krevetu bio nikakav!

Neshvaćeni pjesnik

Fantom je najradije harao po Zvezdarskoj šumi. Jedna od njegovih žrtava bila je i plavokosa djevojka ljepuškastog izgleda, stara između 16 i 18 godina. Po tragovima koji su ostali na mjestu zločina utvrđeno je da se djevojka očajnički borila s pomahnitalim ubicom. Oko njenog mrtvog tijela bilo je polomljeno šiblje i izgažena trava. Tom prilikom policajci su pronašli tragove muških cipela s rebrastim otiscima, što je za istragu bilo značajno otkriće. Međutim, zločinac je odnio sve stvari koje su pripadale žrtvi i time otežao njenu identifikaciju. U proljeće i ljeto 1948. žrtve su počele da se nižu kao na pokretnoj traci, što je isljednike dovodilo do očaja. Stoletovi zločini djelovali su nemotivisano, što je istragu dodatno otežavalo i usporavalo. Jednoj djevojci, koja je srećom uspjela da preživi napad, prije davljenja i cijepanja odeće recitovao je poeziju, žaleći se da renomirani književnici kojima je pokazivao pjesme nemaju sluha za njegovu umjetnost. 

Zanimljiva je činjenica da je pomenuta djevojka danima razmišljala da li da prijavi napad. Naime, ona je tokom okupacije išla na kurs odbrambenih vještina, koji su u Beogradu organizovale njemačke vlasti da bi se djevojke zaštitile od nasrtljivih i primitivnih udvarača. Plašila se da joj nove vlasti ne pripišu „kolaboraciju s neprijateljskom okupatorskom vojnom silom”. Njen strah bio je bez osnova. Isljednici su joj prvo zamjerili na tom premišljanju, ali su joj ubrzo bili zahvalni, jer im je svojim svjedočenjem znatno olakšala dalju istragu.Interesantan je i način na koji je Trifunović stupao u kontakt s potencijalnim žrtvama. Djevojkama i ženama prilazio je s tugaljivom pričom o bolesnoj supruzi koja je ostala sama kod kuće i kojoj je neophodna pomoć. Naivne i povodljive, pogotovo mlade osobe brzo su upadale u Stoletovu vješto postavljenu zamku.

Fantomov kraj

Miodrag Stole Trifunović dopao je šaka operativcima nekadašnje Ozne kad je počeo da ubija muškarce – svoje jatake i ortake s kojima je pljačkao diplomatske magacine, prodavnice i kuće. Fatalnu grešku napravio je prilikom podmetanja požara u bifeu „Zlatno burence” koji se nalazio na Zvezdari.  

On je od prijatelja s kojima je krao, a potom preprodavao robu čuo da je šef ovog ugostiteljskog objekta prijavio policiji ukradenu robu koju je čuvao u skladištu. Trifunović je odlučio da ga zbog toga kazni, ali je tom prilikom zaboravio da s kante u kojoj se nalazio benzin ukloni svoje otiske prstiju.Te 1948. godine u Beogradu je registrovano četrnaest Stoletovih ubistava, ali tačan broj njegovih žrtava u prijestonici do danas je ostao nepoznat.

Ostalo je nepoznato koliko je tačno osoba ubio u okolini Niša, kao i u duševnoj bolnici u Toponici, u kojoj je jedno vrijeme bio smješten. Simulirao je ludilo da bi izbjegao ne samo služenje vojnog roka već i eventualni odlazak na front, koji je početkom 1941. bio sve izvjesniji.Prema Stoletovom kazivanju, on je likvidirao oko šezdeset osoba oba spola.

 Operativcima za krvne delikte Stole je ispričao na koji je način u kasnim večernjim satima davio duševne bolesnike u Toponici. Prije egzekucije pažljivo je čekao da utonu u san. Ubijao ih je da bi prisvajao njihova sljedovanja cigareta i hrane, koja je dijelio sa sadistički nastrojenim bolničarima.

Ta ubistva nikoga nisu zanimala. Svi ljekarski izvještaji bili su identični: Bolesnik (ime i prezime) umro je u snu od srčanog ili moždanog udara. Na saslušanju je cinično govorio da mu je njemačka okupacija donijela slobodu. Umjesto da bude u zatvoru, niko ga nije proganjao zbog silovanja koje je počinio u okolini rodnog grada, a potom ni zbog ubistava u duševnoj bolnici „Toponica”.

Poslije rata Beograd je kao veliki grad bio idealno mjesto za nastavak zločinačke aktivnosti.

 Do današnjih dana ostalo je nerazjašnjeno da li su mnogi Stoletovi „podvizi” bili samo plod njegove bolesne mašte ili su se pak zaista dogodili. U mnogim srbijsndkim gradovima arhiva o zločinima počinjenim krajem tridesetih godina 20. veka bila je uništena. U policijskoj arhivi nisu sačuvane ni Trifunovićeve fotografije, pa je danas nemoguće makar i ovlaš rekonstruisati fantomov pravi izgled.

Stoletova smrt

 Najveći serijski ubica svih Jugoslavija Miodrag Stole Trifunović sam je sebi presudio. On je u istražnom zatvoru iz kreveta iščupao dvije gvozdene šipke. Oko vrha jedne uvio je dio čaršafa i poput „baklje” nabio je sebi u usta. Drugom šipkom probio je srce. 

Izvor: Avaz.ba